Hi, dragi moj daleki prijatelju!
Postajes mi sve blizi pa verujem da ti nece smetati sto ti pisem. Mozda ce
te cak i obradovati kao sto mene raduje
svaka tvoja rec.
Zamisli sta
mi se desilo. Pre neki dan sam dobila na poklon lepu mirisnu ruzu sa severa.
Greju je topli pozdravi pa je sveza stigla do mene. Da, a cak mi nije ni
rodjendan. Njene nezne roze latice su se skrasile u mom srcu da ne bi svenule.
Kako je samo darodavac pazljivo izabrao cvet slusajuci sta pricam. Nema svako
taj dar. Cvet-– prijateljstvo, ruza - ? . . . poklon-– paznja. Kako sastaviti
sliku od bezbroj puzzle delica? Taman ushiceno pomislis da si pri kraju jednog
motiva slike kad primetis da ti fali bas onaj jedan kljucni delic koji povezuje
ovaj motiv sa sledecim, a slika je veeelika, oslikava zivot. I kako onda
donositi zakljucke? Koji su oni pravi, tacni? Pitanja. Koliko samo pitanja
ostaje bez odgovora, a koliko tek njih ne znamo da postavimo pravoj osobi. Nekad pitanje zakopamo u nasoj dusi jer se plasimo odgovora, a nekada
misleci da ga znamo pitanje i ne postavimo. A, da li je taj nas zakljucak bas onaj pravi odgovor na
to pitanje? Ne. Da. Da. Ne. Nikada necemo otkriti.
A ruza? Zivi spokojno u jednom kutku moga srca. Mirno razvija svoje
latice, a mirisom kao od magle stvara lik: crna kosa, zelene oci, dugi nezni
prsti, . . . Ali, . . . lik se brzo gubi, rasprsuje u hiljadama
molekula prostora, vremena i daljine.
By DeeDee
No comments:
Post a Comment