Sa
napomenom “Ovde je nastala
,,Gospodjica” na 49. stranici beleznice II Andric zapisuje:
“Stara gospodjica sedi po ceo dan u
poluhladnoj sobi, jezi se i drhturi, digne se (da) prigleda onaj oskudni plamicak
u peci, podje da doda josmalo uglja, ali onda se trgne, stegne zube i hrabro
se vraca na svoje mesto. Tu nastavlja da krpi carapu. Zadovoljna je sa samom
sobom i sa ovim svetom u kome svuda i uvek ima mesta za stednju. I ne oseca
mnogo studen. Greje je ona lopatica uglja koju nije potrosila.
Vatra se u peći gasi. Mrak osvaja sobu.
Gospodjica se sve više miče prozoru. Od toga joj biva sve hladnije. Pomisli da
zapali svetlost, pa se savlada i produži da napreže oči u borbi sa mrakom. Tako
prolazi pet minuta. Gospodjica sa zadovoljstvom pomišlja: eto, da sam malopre
popustila prvoj želji i zapalila svetlost do sada bi već pet minuta nepotrebno
gorela. A evo, još se i sada vidi i razlikuje svaka žica. Uvek se može nešto
uštedeti i otkinuti od vremena, od toplote, od svetlosti, od hrane, od odmora.
Uvek, i onda kad već izgleda da je zaista nemoguće.
U tim mislima sa slašću troši očinji vid
umesto električne svetlosti, dok joj ne udare suze i mrak ne pomeša žice. Ali
pre nego zapali svetlost ostane tako nekoliko trenutaka, sa rukama skrštenim
nad poslom, sa bolnim ali uzvišenim osećajem da su krajnje granice štednje ipak
nedostižne. To je samo rastuži, ali ne obeshrabri. Ma kako da su daleke, ma i
nedostižne bile, ipak su one dostojnije žrtava nego ma koji drugi cilj koji čovek
može sebi da postavi.”
----------------------------------------------------------------------------
22. decembra
1943. Andrić je u okupiranom Beogradu ovako razmišljao o mržnji i gnevu:
“S vremena na vreme desi se u ovom svetu da
se mržnja i gnev izliju iz svog korita, da zasene razum i ućutkaju sve bolje
nagone u čoveku. Dok besne, izgleda da je smak sveta i da će umesto svega što
postoji, živi, sja, kreće se i govori, ostati samo mrtvi okean od mržnje i
gneva, sam sebi svrha do veka.
Tek dublji i pažljiviji pogled pokazuje da
nije tako i da mržnja i gnev ne uništavaju svet nego ga preobražavaju. Takav je
ovaj svet da ljubav i razum stvaraju sliku boljeg reda. Samo mržnja i gnev mogu
da zbrišu granice trulih carevina, pomere temelje trošnih ustanova i brzo i
sigurno obore krivdu koja preti da se ovekoveči i ustali. Jer mržnja daje
snagu, a gnev izaziva pokret. Posle, mržnja se ugasi, gnev klone, a plodovi
snage i pokreta ostaju. Stoga, savremenici, u takvim istorijskim trenucima,
vide mnogo bolje mržnju i gnev, kao apokaliptične zveri, a potomstvo plodove
snage i pokreta.”
Tekst
je unet u “Znakove pored puta”.
No comments:
Post a Comment